Baka ju je dugo gledala kako sjedi na krevetu i plače. Dan pred svadbu prišla joj je, zatvorila vrata sobe i tiho rekla:
„Ako ti ne želiš ovaj brak, nemoj se udati samo zato što drugi misle da moraš. Dijete nije sramota. Sramota bi bila da provedeš život pored čovjeka kojeg ne voliš samo zato da bi komšiluk nekoliko dana manje pričao.“
Sestra ju je pogledala kao da nije dobro čula.
„Bako, šta ja mogu? Sve je spremno. Gosti dolaze sutra, haljina je kupljena, roditelji su dali novac. Tata bi me se odrekao.“
Baka je sjela pored nje i uhvatila je za ruku.
„Kad sam ja imala 19 godina, niko me nije pitao želim li se udati. Rekli su mi za koga idem i otišla sam. Vašeg djeda sam kasnije zavoljela i imali smo lijep život, ali sam godinama razmišljala šta bi bilo da sam tada imala pravo sama odlučiti. Ti to pravo imaš.“
Sestra je cijelu noć razmišljala. Ujutro je ustala otečenih očiju i rekla da će ipak otići na vjenčanje. Mislili smo da je baka nije uspjela odgovoriti.
Svadba je počela. Kuća puna ljudi, muzika, automobili ispred kapije. Sestra je obukla vjenčanicu, ali nije izgledala kao mlada koja se raduje. Samo je ćutala.
A onda, nekoliko minuta prije nego što je trebalo da krenemo, baka je izašla pred sve nas i rekla:
„Stanite. Prije nego što ova djevojka izađe iz kuće, želim da je svako od vas pita samo jedno: Da li ona ovo želi?“
Nastala je potpuna tišina.
Otac je pocrvenio i rekao da sada nije vrijeme za takve priče. Majka je počela plakati. Mladoženjina porodica već je čekala.
Tada je sestra prvi put glasno rekla:
„Ne želim.“
Te dvije riječi promijenile su sve.
Svadba je otkazana. Bilo je svađe, ružnih riječi i priča po cijelom mjestu. Neki rođaci mjesecima nisu razgovarali s nama. Otac je danima bio bijesan.
Ali baka nije odstupila.
„Neka pričaju. Oni će pričati sedam dana, a ona bi taj brak morala živjeti sedamdeset godina.“
Sestra je nekoliko mjeseci kasnije rodila zdravu djevojčicu. Ostala je kod naših roditelja, završila školovanje koje je ranije prekinula i pronašla posao. Otac se, kada je prvi put uzeo unuku u naručje, potpuno promijenio. Od čovjeka koji se najviše bojao „šta će narod reći“, postao je djed koji je svima pokazivao njene fotografije.
Prošlo je šest godina.
Sestra je upoznala čovjeka koji je prihvatio i nju i njenu djevojčicu. Ovoga puta niko je nije tjerao ni na šta. Kada ju je zaprosio, prvo je otišla kod bake.
„Bako, sada želim da se udam.“
Baka se nasmijala i odgovorila:
„E, onda sada možemo praviti svadbu.“
Na toj svadbi moja sestra nije plakala od straha. Plakala je od sreće.
A baka, tada već gotovo osamdesetogodišnjakinja, sjedila je u prvom redu i držala za ruku svoju praunuku.
Kasnije mi je sestra rekla nešto što nikada nisam zaboravio:
„Svi su tog dana mislili da je baka pokvarila moju prvu svadbu. Samo ja znam da mi je zapravo spasila život.“