Radim u jednom malom kafiću. Svake sedmice su dolazili dečko i djevojka, sjednu na svoje mjesto u ćošku i sjede tu nasmijani i pričaju. Baš sam se navikao na njih i bilo ih je lijepo vidjeti.
Odjednom su prestali dolaziti. Nije ih bilo skoro dva mjeseca, sve dok jednog dana nije ušao samo on. Sjeo je na njihovo uobičajeno mjesto i naručio isto kao uvijek. Samo sada nje nije bilo.
Sjedio je gotovo pola sata, gledao u praznu stolicu preko puta sebe i jedva dodirnuo piće. Nisam želio da ga zapitkujem. Vidjelo se da mu nije do razgovora. Na kraju je platio, zahvalio se i otišao.
Poslije toga više ni on nije dolazio.
Vrijeme je prolazilo i polako sam zaboravio na njih. A onda, skoro godinu dana kasnije, vrata kafića su se otvorila i ugledao sam djevojku.
Odmah sam je prepoznao.
Bila je drugačija. Kosa joj je bila kraća, djelovala je umornije, ali njen osmijeh je bio isti. Prišla je šanku i pitala:
„Je li slobodan onaj sto u ćošku?“
„Naravno“, odgovorio sam.
Sjela je na isto mjesto na kojem su nekada sjedili zajedno. Prišao sam da uzmem narudžbu, a ona me pogledala i rekla:
„Vjerovatno me se ne sjećate.“
„Sjećam“, odgovorio sam. „Dolazili ste ovdje svake sedmice.“
Oči su joj se napunile suzama.
Nakon nekoliko trenutaka tišine upitao sam je kako je i gdje je njen momak. Spustila je pogled.
„Zato sam i došla“, rekla je.
Ispričala mi je da su prije skoro dvije godine planirali zajednički život. Trebali su se vjenčati, čak su već gledali stanove. Ali onda je ona iznenada saznala da je teško bolesna. Nije željela da on provede najbolje godine života uz bolnice i liječenja.
Zato ga je ostavila.
Rekla mu je da ga više ne voli i da je upoznala drugog. Lagala je samo da bi ga natjerala da ode.
Tada sam shvatio zašto je on onog dana sjedio sam i gledao u njenu praznu stolicu.
„A zašto ste sada ovdje?“ pitao sam.
Nasmejala se kroz suze.
„Liječenje je uspjelo. Doktori kažu da sam dobro. Mjesecima sam skupljala hrabrost da ga pronađem i kažem mu istinu.“
U tom trenutku zazvonilo je zvonce iznad vrata kafića.
Pogledao sam prema ulazu i ostao bez riječi.
Bio je to on.
Stajao je na vratima sa buketom cvijeća u rukama.
Djevojka je ustala i samo ga gledala.
Kasnije sam saznao da mu je nekoliko dana ranije poslala poruku i zamolila ga da dođe na mjesto gdje je njihova priča počela.
Nisu rekli gotovo ništa. Samo su se zagrlili i dugo plakali.
A onda su sjeli za isti sto u ćošku i naručili isto ono što su nekada naručivali svake sedmice.
Danas, nekoliko godina kasnije, i dalje povremeno dolaze u moj kafić.
Samo što više ne dolaze sami.
Sa njima dolazi i jedna mala djevojčica koja uvijek sjedi između njih.
A njihov sto u ćošku?
Kad god mogu, čuvam ga za njih.