Cijela priča
Moja kćerka je otišla kod prijateljice na noćenje. Poznavala je tu porodicu već neko vrijeme, pa nisam imala razloga da brinem. Međutim, kasno u noći me nazvala vidno uznemirena.
Tiho mi je rekla da je u sobi svoje prijateljice primijetila dvije sigurnosne kamere.
Pitala je prijateljicu zašto su tamo, ali ni ona nije znala mnogo o njima. Kada su pitale njenog oca, rekao im je:
„Ne brinite, kamere su isključene.“
Ipak, moja kćerka primijetila je da na njima svijetle lampice. Nije znala znači li to da zaista snimaju, ali joj je cijela situacija bila neprijatna.
Instinktivno je uzela dva peškira i prekrila kamere.
Nekoliko minuta kasnije vrata sobe naglo su se otvorila. Otac njene prijateljice ušao je, odmah skinuo peškire sa kamera i ljutito rekao:
„Nemojte to dirati. Kamere moraju ostati otkrivene.“
Kćerka me je odmah ponovo nazvala.
Nisam željela nagađati zbog čega su kamere postavljene niti jesu li zaista snimale. Rekla sam joj samo da uzme svoje stvari, izađe iz sobe i sačeka me na sigurnom mjestu.
Sjela sam u automobil i otišla po nju.
Kada sam stigla, otac njene prijateljice pokušavao je objasniti da su kamere dio kućnog sigurnosnog sistema i da nema razloga za zabrinutost.
Ali meni je jedna stvar bila dovoljna: moje dijete se tamo više nije osjećalo sigurno.
Odvela sam je kući.
Kasnije smo mirno razgovarale o svemu. Rekla sam joj da je dobro postupila što me je odmah nazvala i da, kada se nađe u situaciji zbog koje se osjeća neugodno ili nesigurno, ne mora ostati samo zato da nekoga ne bi uvrijedila.
Šta je zaista bilo s kamerama nisam mogla znati.
Ali poslije te večeri više nisam dozvolila da tamo prespava.