Pre par meseci vratila se naša komšinica iz Nemačke. Znamo je godinama, praktično smo odrasle u istom kraju, pa smo je sestra i ja pozvale na ručak.
Sjedile smo, pričale o životu, poslu i ljudima koji su se odselili. Kada smo završile ručak, ona odjednom izvadi novčanik.
Izvuče novčanicu od 100 eura i pruži je prema meni.
Ja se zbunim.
– Ma ne treba, šta ti je? Veliki su to novci da nam daješ.
Ona me pogleda začuđeno, pa kaže:
– Ali ovo nije za vas dvije. Ovo je samo za tebe.
Pogledala sam sestru, a ona mene. Nisam imala pojma o čemu govori.
– Za mene? Zašto?
Komšinica spusti novčanicu na sto i kaže:
– Zato što ti ovo dugujem skoro dvadeset godina.
Mislila sam da se šali. Nikada joj nisam pozajmila novac, barem se nisam mogla sjetiti.
Tada me podsjetila na nešto što sam potpuno zaboravila.
Kada je prije mnogo godina prvi put krenula u Njemačku, bila je gotovo bez dinara. Trebalo joj je za autobusku kartu i još nekoliko sitnica. Njena majka tada nije imala dovoljno novca.
Ja sam u to vrijeme radila preko ljeta i imala nešto ušteđevine. Dala sam njenoj majci novac i rekla:
– Nemojte joj govoriti da je od mene. Samo neka ode i neka joj bude dobro.
Nisam željela da se djevojka osjeća dužnom.
Njena majka je tajnu čuvala godinama. Tek nekoliko mjeseci prije nego što je preminula rekla je kćerki ko joj je zapravo pomogao da tada ode.
Komšinica je zaplakala dok nam je to pričala.
– Da nije bilo tebe, možda nikada ne bih otišla. Od tog puta počeo je cijeli moj život tamo. Zato sam sebi obećala da ću ti vratiti.
Uzela sam novčanicu sa stola, vratila joj je u ruku i rekla:
– Onda mi ništa ne duguješ. Ako sam ti tada pomogla, nisam to uradila da mi jednog dana vratiš.
Neko vrijeme smo sve tri ćutale.
A onda je ona ponovo otvorila novčanik. Pomislila sam da će opet insistirati, ali umjesto toga izvadila je staru, izblijedjelu fotografiju.
Na njoj smo bile nas dvije kao djevojčice, zagrljene ispred naše stare škole.
Na poleđini je njena majka prije smrti napisala:
„Dobri ljudi često zaborave šta su učinili za druge. Oni kojima su pomogli – ne zaboravljaju.“
Tih 100 eura nisam uzela.
Ali tu fotografiju čuvam i danas.