…„Katarina nije bila moja ljubav. Bila je moja sestra.“
Zaledila sam se.
Nikada mi nije pričao da je imao sestru.
Sjeo je pored mene i prvi put mi ispričao cijelu priču.
Katarina je bila nekoliko godina starija od njega. Obožavao ju je. Kada su bili djeca, praktično ga je čuvala i štitila od svega.
„Ona me je naučila da vozim bicikl, pomagala mi oko škole i uvijek govorila da će jednog dana biti najbolja tetka na svijetu.“
„Pa gdje je sada?“
Spustio je pogled.
„Poginula je kada sam imao 17 godina.“
Odjednom me je bilo sramota zbog svega što sam mu nekoliko minuta ranije rekla.
„Zašto mi nikada nisi pričao o njoj?“
„Jer ni poslije svih ovih godina ne mogu normalno da pričam o tome.“
Objasnio mi je da je oduvijek želio, ako jednog dana dobije kćerku, da joj da sestrino ime.
„A ono što si rekao bebi – ‘bićeš kao ona, ja ću da te naučim’…“
„Katarina je uvijek govorila da će našu djecu naučiti svemu što je mene naučila. Samo sam… pričao s njom kao da je moja sestra još tu.“
Počela sam plakati.
„Izvini. Mislila sam…“
„Znam šta si mislila.“
Sutradan mi je pokazao kutiju sa starim fotografijama.
Na jednoj je bio mali dječak na biciklu, a iza njega nasmijana djevojka koja ga drži za ramena.
Na poleđini je pisalo:
„Mom malom bratu – jednog dana ćeš ti nekoga učiti.“
Tada sam prvi put potpuno razumjela zašto je toliko insistirao na imenu.
Uzela sam našu djevojčicu u naručje i rekla:
„Onda će naša Katarina jednog dana morati da zna po kome je dobila ime.“
Muž me zagrlio.
Danas joj često pričamo o tetki koju nikada nije upoznala.
Mislila sam da je muž našoj kćerki dao ime po ženi koju je nekada volio. Bila sam u pravu – samo što ta ljubav nije bila ona na koju sam pomislila.