Rekao mi je da nije problem u meni i da ga privlačim isto kao prvog dana, ali da već nekoliko godina ima mnogo manju želju nego ranije. Tvrdio je da su posao, stres i umor učinili svoje i da njemu tri-četiri puta mjesečno djeluje sasvim normalno.
Pokušala sam to prihvatiti. Voljela sam ga i nisam željela da nam se cijela veza pretvori u raspravu o intimnim odnosima. Ali problem je bio što sam se ja osjećala odbijeno. Svaki put kada bih pokušala nešto započeti, već sam unaprijed razmišljala hoće li me ponovo odbiti.
Jedne večeri smo otvoreno razgovarali.
„Reci mi iskreno, je li problem što sam ja mlađa i očekujem previše?“
Odmahnuo je glavom.
„Ne. Problem je u meni.“
„Kakav problem?“
Dugo je ćutao.
„Ponekad jednostavno ne mogu završiti. Što više vidim da ti čekaš, meni je veći pritisak.“
Rekla sam mu da meni to nije najvažnije i da ne želim da se osjeća kao da nešto mora dokazivati.
Narednih nekoliko sedmica zaista je bilo bolje. Prestala sam brojati koliko često imamo odnose, a on je postao nježniji i opušteniji.
Mislila sam da smo riješili problem.
Sve dok jedne subote nisam tražila punjač u njegovoj torbi za trening.
U jednom džepu pronašla sam kutiju tableta.
Nisam znala šta su.
Ukucala sam naziv u telefon i vidjela da se koriste kod problema sa potencijom.
Nisam se naljutila zbog tableta. Naljutila sam se jer mi ih nikada nije spomenuo.
Kada je došao kući, stavila sam kutiju na sto.
„Hoćeš li mi sada konačno reći cijelu istinu?“
Pogledao je tablete i problijedio.
„Odakle ti ovo?“
„Iz tvoje torbe.“
Sjeo je.
„Koristim ih povremeno.“
„Koliko dugo?“
„Nekoliko godina.“
„Znači prije nego što smo se upoznali?“
„Da.“
„Zašto mi nisi rekao?“
„Bilo me sramota.“
Nisam ga osuđivala. Zagrlila sam ga i rekla da takve stvari ne mijenjaju ono što osjećam prema njemu.
Ali tada sam primijetila nešto čudno.
Na kutiji je bilo napisano ime drugog muškarca.
„Zašto ovdje nije tvoje ime?“
Uzeo mi je kutiju iz ruke.
„Duga priča.“
„Imamo vremena.“
Nekoliko minuta je ćutao, a onda priznao da mu tablete daje prijatelj.
„Zašto ne odeš doktoru i dobiješ svoje?“
„Bio sam.“
„I?“
„Doktor mi ih više ne preporučuje.“
„Zašto?“
Nije odgovorio.
„Šta mi ne govoriš?“
Tada je otišao u spavaću sobu i vratio se sa starom fasciklom.
„Ovo nisam želio da vidiš.“
Unutra su bili medicinski nalazi.
Čitala sam ih, ali pola nisam razumjela.
„Objasni mi.“
Sjeo je pored mene.
„Prije četiri godine imao sam ozbiljan zdravstveni problem. Sve se završilo dobro, ali poslije toga su počeli problemi o kojima pričamo.“
„Zašto si mi rekao da si potpuno zdrav?“
„Jer sada jesam.“
„Onda zašto kriješ nalaze?“
„Zato što postoji još jedna posljedica.“
Okrenuo je posljednju stranicu.
Na njoj je bio nalaz vezan za plodnost.
„Doktor mi je tada rekao da su šanse da prirodnim putem dobijem dijete veoma male.“
Zaledila sam se.
O djeci smo pričali bezbroj puta. Govorio mi je da želi barem dvoje.
„Sedam mjeseci znaš da ja želim porodicu i nisi mi ovo rekao?“
Počeo je plakati.
„Nadao sam se da će se stanje popraviti.“
„Ali nisam ni dobila priliku da sama odlučim je li mi to problem!“
Te večeri sam otišla kod prijateljice.
Dva dana mu se nisam javljala.
Trećeg jutra pozvao me.
„Molim te, moramo se vidjeti.“
Pristala sam.
Došao je sa novom fasciklom.
„Ponovio sam nalaze.“
„I?“
Pružio mi je papir.
Rezultati su bili mnogo bolji.
„Doktor kaže da postoji realna šansa da imam djecu.“
Osjetila sam olakšanje, ali povjerenje se nije moglo vratiti jednim nalazom.
„Zašto si onda toliko uplašen?“
Spustio je pogled.
„Zato što ovaj rezultat otvara drugi problem.“
„Kakav?“
Izvadio je telefon i pokazao mi fotografiju dječaka od možda četiri godine.
„Ko je ovo?“
Ruke su mu se tresle.
„Dijete moje bivše djevojke.“
„I kakve veze ima sa tobom?“
Progutao je knedlu.
„Rodila ga je nekoliko mjeseci nakon što su mi doktori rekli da gotovo sigurno ne mogu imati djecu. Ona tvrdi da je moj, a ja se četiri godine bojim da uradim DNK test i saznam istinu.“