MISLIO SAM DA ME NEKO ZEZA, A ONDA MI JE STIGLO 5.000 EURA: Istina o pokojnom ocu i NASLJEDSTVU ostavila me bez riječi!

„Imate uplatu od 5.000 eura.“

 

Mislio sam da žena na šalteru griješi. Nikada u životu nisam na računu imao ni približno toliko novca.

 

„Molim vas, provjerite još jednom.“

 

Pogledala je ekran.

 

„Nema greške. Novac je poslat na vaše ime iz Njemačke.“

 

„Od koga?“

 

Pročitala je ime.

 

Noge su mi se odsjekle.

 

Pošiljalac se zvao isto kao moj pokojni otac.

 

Otac je umro prije gotovo dvadeset godina.

 

„To nije moguće.“

 

Radnica je slegnula ramenima.

 

„Gospodine, ja samo vidim podatke koji su uneseni.“

 

Uzeo sam novac, ali nisam osjećao nikakvu sreću. Cijelim putem do kuće razmišljao sam ko bi mogao koristiti očevo ime.

 

Ženi nisam odmah rekao iznos.

 

„Stigao nam je neki novac. Moći ćemo kupiti drva i vratiti dug u prodavnici.“

 

Zaplakala je od sreće.

 

Sutradan sam kupio drva, platio račune i prvi put poslije dugo vremena napunio frižider.

 

Ali onda je stiglo pismo.

 

Bez adrese pošiljaoca.

 

Unutra je bila samo jedna rečenica:

 

„Ovo je tek prva rata onoga što ti je godinama uskraćivano.“

 

Ispod je stajao broj telefona.

 

Nazvao sam.

 

Javio se stariji čovjek.

 

„Konačno“, rekao je.

 

„Ko ste vi?“

 

„Prijatelj tvog oca.“

 

„Moj otac je mrtav.“

 

„Znam.“

 

„Zašto onda šaljete novac pod njegovim imenom?“

 

„Zato što je novac njegov.“

 

Nisam razumio.

 

Čovjek mi je rekao da odem u banku u susjednom gradu i zatražim sef na očevo ime.

 

„Nemam novca ni za autobus, a vi me šaljete da tražim nekakav sef.“

 

„Ponesi ličnu kartu i ovo pismo.“

 

Ipak sam otišao.

 

U banci su me odveli u posebnu prostoriju.

 

Službenik je donio metalnu kutiju.

 

Unutra su bile fotografije, dokumenti i stara štedna knjižica.

 

Na računu je nekada bilo više od 100.000 maraka.

 

„Gdje je taj novac?“

 

Službenik nije znao.

 

Među papirima sam pronašao dokument o vlasništvu nad zemljištem.

 

Na njemu je bilo očevo ime.

 

Radilo se o ogromnoj parceli na kojoj je danas stajao tržni centar.

 

Odmah sam pozvao čovjeka iz Njemačke.

 

„Šta je ovo?“

 

„Zato ti se javljam.“

 

„Moja porodica je cijeli život živjela u bijedi, a otac je imao zemlju i novac?!“

 

„Nije imao kada je umro.“

 

„Ko je sve uzeo?“

 

Čovjek je zaćutao.

 

„Tvoj stric.“

 

Stric je bio najbogatiji čovjek u našem kraju.

 

Dok smo mi godinama jedva sastavljali kraj s krajem, on je imao nekoliko kuća, automobile i firmu.

 

„Kako je mogao uzeti očevu imovinu?“

 

„Jer su svi vjerovali da si se odrekao nasljedstva.“

 

„Nikada ništa nisam potpisao.“

 

„Potpis postoji.“

 

Poslao mi je fotografiju dokumenta.

 

Na njemu je bio moj potpis.

 

Ali ja taj papir nikada nisam vidio.

 

Otišao sam kod strica.

 

Kada sam stavio dokument pred njega, problijedio je.

 

„Odakle ti ovo?“

 

„Je li ovo moj potpis?“

 

„Tvoj otac je imao dugove.“

 

„Ne pitam te za dugove.“

 

„Sve sam radio da zaštitim porodicu.“

 

„Tako što si nas ostavio da nemamo drva za zimu?“

PROČITAJTE JOŠ:  Uticaj Slanine na Zdravlje: Da li je Stvarno Štetna?

 

Počeo je vikati da ništa ne razumijem.

 

Tada je njegova žena izašla iz sobe.

 

„Dosta je“, rekla je.

 

Donijela je fasciklu.

 

„Dvadeset godina slušam ovu laž.“

 

U fascikli je bio originalni testament mog oca.

 

Prema njemu, meni je pripadala polovina zemlje.

 

„Zašto mi ovo niko nije dao?“

 

Strina je pogledala muža.

 

„Jer je on platio čovjeku da napravi lažnu izjavu o odricanju.“

 

Stric je skočio.

 

„Ćuti!“

 

Ali ona nije stala.

 

„Tvoj otac nije umro bez novca. Nekoliko dana prije smrti prodao je dio zemlje i ostavio novac za tebe.“

 

„Gdje je?“

 

„Tvoj stric ga je uzeo.“

 

Mislio sam da ću pasti.

 

Ali tada je rekla nešto još čudnije:

 

„Postoji razlog zašto ti je sada neko poslao 5.000 eura.“

 

„Koji?“

 

„Čovjek iz Njemačke nije prijatelj tvog oca.“

 

„Ko je onda?“

 

Stric je spustio glavu.

 

Strina mi je pružila fotografiju.

 

Na njoj su stajala dva gotovo identična mladića.

 

Jedan je bio moj otac.

 

„Ko je drugi?“

 

„Njegov brat blizanac.“

 

„Moj otac nije imao blizanca.“

 

„Imao je.“

 

„Pa gdje je on?“

 

„U Njemačkoj.“

 

Osjetio sam jezu.

 

„Čovjek sa kojim sam razgovarao?“

 

Klimnula je glavom.

 

Odmah sam ga ponovo pozvao.

 

„Jeste li vi brat mog oca?“

 

Dugo je ćutao.

 

„Jesam.“

 

„Zašto se javljate tek sada?“

 

„Zato što sam tek prije nekoliko mjeseci saznao da postojiš.“

 

„Kako niste znali za mene?“

 

„Tvoj otac i ja smo se posvađali prije nego što si se rodio. Otišao sam i nikada se nisam vratio.“

 

„Zašto ste poslali novac?“

 

„Jer ono što ti je stric uzeo nije samo tvoje nasljedstvo.“

 

„Šta još postoji?“

 

„Firma u Njemačkoj.“

 

„Kakva firma?“

 

„Firma koju smo tvoj otac i ja osnovali prije četrdeset godina.“

 

Nisam mogao vjerovati.

 

„Koliko vrijedi?“

 

Zaćutao je.

 

„Nekoliko miliona.“

 

Sjeo sam na stolicu.

 

„I kakve ja veze imam s tim?“

 

„Tvoj otac je do smrti imao svoj udio. Nikada ga nije prodao.“

 

„Znači pripada meni?“

 

„Tako sam mislio.“

 

„Kako mislite — mislili?“

 

Čovjek je duboko uzdahnuo.

 

„Prije nego što sam ti poslao novac, uradio sam nešto što sam odlagao mjesecima.“

 

„Šta?“

 

„DNK test.“

 

„Sa kim?“

 

„Sa čovjekom koji tvrdi da je pravi sin mog pokojnog brata.“

 

Zanijemio sam.

 

„Ali ja sam njegov sin.“

 

„Zato moramo razgovarati.“

 

„Šta je pokazao test?“

 

Nekoliko sekundi nije odgovarao.

 

A onda je rekao:

 

„Pokazao je da taj čovjek zaista jeste sin mog brata. Zato moraš doći u Njemačku, jer prije nego što odlučimo kome pripada nasljedstvo, moramo saznati ko je zapravo bio čovjek kojeg si cijelog života zvao ocem.“