Kad jednog dana, nekoliko mjeseci kasnije, u kafić je ušla djevojka.
Bila je sama.
Čim sam je ugledao, prepoznao sam je. Bila je to ona ista djevojka koja je nekada svake sedmice dolazila s njim.
Prišla je njihovom starom stolu i sjela.
„Izvinite“, rekao sam, „dugo vas nije bilo.“
Pogledala me zbunjeno.
„Mene?“
„Da. Vi i vaš momak ste stalno sjedili ovdje.“
Lice joj se promijenilo.
„Moj momak?“
Pomislio sam da sam rekao nešto pogrešno.
„Onaj mladić koji je uvijek dolazio s vama.“
Djevojka je nekoliko sekundi ćutala.
A onda je tiho rekla:
„Taj čovjek nije bio moj momak. Bio je moj brat.“
Zaledio sam se.
Objasnila mi je da su bili veoma bliski i da su svake sedmice dolazili u naš kafić jer je to bilo omiljeno mjesto njihove pokojne majke.
„Zašto ste onda prestali dolaziti?“ pitao sam.
Spustila je pogled.
„Imala sam tešku saobraćajnu nesreću. Mjesecima sam bila u bolnici.“
Odmah sam se sjetio dana kada je njen brat došao sam, sjeo na njihovo mjesto i pola sata gledao u praznu stolicu preko puta sebe.
„On je poslije toga jednom došao ovdje“, rekao sam.
Djevojka je naglo podigla pogled.
„Kada?“
Rekao sam joj približan datum.
Počela je plakati.
„To je bilo veče prije nego što je nestao.“
„Nestao?“
Klimnula je glavom.
„Od tog dana niko ne zna gdje je.“
Osjetio sam jezu.
Tada sam se sjetio nečega što sam potpuno zaboravio.
Kada je posljednji put sjedio u kafiću, prije odlaska mi je ostavio malu kovertu.
Rekao je:
„Ako ona ikada ponovo dođe, dajte joj ovo.“
Nikada nisam znao na koga misli.
Otišao sam do stare ladice iza šanka.
Koverta je još uvijek bila tamo.
Kada sam joj je pružio, ruke su joj počele drhtati.
Otvorila ju je.
Unutra je bila fotografija njih dvoje i kratka poruka.
Pročitala je prvu rečenicu i problijedila.
A onda me pogledala i rekla:
„Ovo znači da moj brat možda nikada nije ni nestao…“