Mrzio sam Zagreb. Uvijek sam kroz njega prolazio što brže, kao da me tamo ništa ne može zadržati. A onda sam sasvim slučajno upoznao nju. Ja sam tada radio u Švicarskoj, a ona je studirala u Zagrebu.
U početku smo se dopisivali, a onda sam počeo sve češće dolaziti. Nekada bih vozio satima samo da provedemo četiri dana zajedno. Dolazila je i ona kod mene, ali nije bilo isto. Zagreb je postao naš grad. Imali smo svoje mjesto za kafu, svoju klupu i ulicu kojom smo svake večeri šetali.
Godinu i nešto nakon što smo se zaljubili, rekla mi je da već neko vrijeme ima probleme sa želucem. Mislili smo da je stres zbog fakulteta. Otišla je na preglede, a nekoliko dana kasnije stigla je vijest koju nijedno od nas nije očekivalo – dijagnosticiran joj je rak želuca.
Svaki put kada bih došao kod nje, trudila se da se smije. Nije željela da je gledam kao bolesnu osobu. Govorila mi je:
„Nemoj da nam bolest uzme vrijeme koje još imamo.“
Počelo je liječenje. Ja sam pokušavao raditi u Švicarskoj i istovremeno što češće dolaziti u Zagreb. Trošio sam gotovo svu ušteđevinu na putovanja, ali me nije bilo briga. Najvažnije mi je bilo da budem uz nju.
Jednog dana, dok smo sjedili na našoj klupi, izvadila je iz torbe malu kovertu.
„Ovo ćeš otvoriti samo ako mene jednog dana ne bude“, rekla je.
Naljutio sam se. Nisam želio ni čuti takve riječi. Vratio sam joj kovertu, ali ju je krišom stavila u moj ruksak.
Mjeseci su prolazili. Bilo je boljih i lošijih dana. A onda mi je jedne noći zazvonio telefon. Njena majka je samo rekla:
„Dođi što prije.“
Vozio sam cijelu noć. Kada sam stigao, ona je bila iscrpljena, ali budna. Uhvatila me za ruku i tiho rekla:
„Obećaj mi samo jedno. Nemoj ponovo mrziti Zagreb zbog mene.“
Nekoliko dana kasnije izgubila je bitku.
Dugo nisam imao snage da otvorim onu kovertu. Kada sam je konačno otvorio, unutra je bila fotografija nas dvoje sa naše klupe i nekoliko rukom napisanih rečenica:
„Ako ovo čitaš, vjerovatno nisam uspjela. Ali ti jesi. Pokazao si mi kako izgleda kada te neko stvarno voli. Nemoj pamtiti Zagreb po bolnici. Pamti ga po nama.“
Prošlo je mnogo godina. I dalje živim i radim u Švicarskoj, ali jednom godišnje dolazim u Zagreb.
Sjednem na istu klupu, kupim dvije kafe i jednu ostavim pored sebe.
Nekada sam mrzio taj grad i prolazio kroz njega što brže.
Danas mi je to jedino mjesto na svijetu kroz koje nikada ne mogu proći bez zaustavljanja.