Imao sam, da tako kažem, svoju „taktiku“ za zavođenje. Vodio bih djevojke u skuplje restorane, ponašao se kao gospodin, pažljivo ih slušao, sipao vino i klimao glavom na sve što kažu. Mislio sam da sam zbog toga pravi zavodnik.
Pred kraj večere uvijek bih izgovorio isto:
„Šta kažeš da nastavimo veče kod mene?“
Ako bi pristala, znao sam kako će se veče vjerovatno završiti. Ali ako bi odbila, imao sam još jedan potez.
Nasmejao bih se, pozvao konobara i rekao:
„Onda ćemo račun podijeliti na pola.“
Bio sam ubijeđen da je to genijalno. Govorio sam sebi da nema razloga da ja plaćam cijelu večeru nekome ko ne želi da nastavi druženje sa mnom.
Jedne večeri upoznao sam Anu. Bila je drugačija od djevojaka s kojima sam ranije izlazio. Nije je impresionirao skup restoran, nije fotografisala hranu i nije pitala koliko zarađujem. Pričala je o svom poslu, porodici i planovima, a nekoliko puta me toliko nasmijala da sam zaboravio na svoju „taktiku“.
Kada smo završili večeru, ipak sam po navici postavio isto pitanje:
„Hoćeš da odemo kod mene na još jedno piće?“
Pogledala me je i mirno rekla:
„Ne večeras.“
Odmah sam se vratio staroj igri.
„U redu. Onda ćemo podijeliti račun.“
Očekivao sam da će se iznenaditi ili predomisliti.
Umjesto toga, nasmiješila se.
„Naravno.“
Pozvala je konobara, izvadila novčanik i platila svoju polovinu bez ijedne riječi. Zatim je ustala, obukla kaput i pružila mi ruku.
„Hvala na večeri. Bilo mi je lijepo dok nisam shvatila da večera za tebe nije bila poziv na druženje, nego ulaganje od kojeg očekuješ nešto zauzvrat.“
Ostao sam bez odgovora.
Prije nego što je otišla, dodala je:
„Da si odmah rekao da svako plaća svoje, ne bih imala nikakav problem. Ali ti si ponudio večeru kao gospodin, a onda joj naknadno promijenio cijenu kada nisi dobio odgovor koji si želio.“
Te riječi su me pogodile više nego što sam želio priznati.
Prvi put sam svoju „taktiku“ vidio iz tuđe perspektive. Nisam izgledao kao zavodnik niti kao gospodin. Izgledao sam kao čovjek koji ljubaznost koristi kao pogodbu.
Nikada više nisam vidio Anu.
Ali poslije te večeri prestao sam da koristim svoju čuvenu taktiku. Ako nekoga pozovem na večeru, platim zato što sam ga pozvao — bez očekivanja. Ako se dogovorimo da dijelimo račun, kažemo to unaprijed.
Jer te večeri nisam dobio ono čemu sam se nadao.
Dobio sam nešto što mi je mnogo više trebalo — **lekciju da pažnja, večera i lijepo ponašanje nikome ne stvaraju obavezu da vam uzvrati intimnošću.**