RAT JE OD MENE NAPRAVIO ČOVJEKA KAKAV NIKADA NISAM ŽELIO DA BUDEM
Imao sam dvadeset dvije godine kada sam mobilisan. Do tada nisam držao pušku u rukama. Moj najveći problem bio je kako da skupim novac za polovan automobil i da li će djevojka s kojom sam se viđao pristati da se uda za mene.
A onda se, gotovo preko noći, sve promijenilo.
Dobio sam uniformu, pušku i nekoliko dana obuke. Poslali su me među ljude koje nikada ranije nisam vidio. Nismo se poznavali, ali smo vrlo brzo postali bliži nego rođena braća. Kada ne znaš hoćeš li dočekati jutro, prijateljstvo dobije sasvim drugo značenje.
Jednog hladnog novembarskog jutra komandir nam je rekao da moramo pregledati nekoliko napuštenih kuća u blizini prve linije. Navodno su danima bile prazne, ali niko nije znao da li se u njima neko krije.
Bilo nas je četvorica.
Ulazili smo iz kuće u kuću. Razbijeni prozori, prevrnuti stolovi, fotografije ostavljene na zidovima… Sve je izgledalo kao da su ljudi samo ustali od ručka i pobjegli.
Posljednja kuća bila je stara prizemnica na kraju sela.
Vrata su bila otvorena.
Pregledali smo sobe i nismo pronašli nikoga. Već smo krenuli napolje kada je jedan vojnik primijetio vrata podruma.
„Ovo još nismo pogledali.“
Spustili smo se niz stepenice.
U podrumu je bilo gotovo potpuno mračno. Osvijetlio sam baterijskom lampom ugao i tada sam začuo nešto.
Tiho disanje.
Podigao sam pušku.
„Izađi!“
Ništa.
Ponovio sam glasnije.
Tada se iza starih vreća pomjerila sjenka.
Prst mi je već bio na obaraču kada je iz mraka izašla djevojčica.
Mogla je imati sedam ili osam godina.
Iza nje se pojavila žena koja je u naručju držala malo dijete. Bila je blijeda i toliko uplašena da nije mogla izgovoriti ni riječ.
A onda sam ugledao još nekoga.
Starca.
Ležao je na improvizovanom ležaju prekriven kaputom. Bio je bolestan i jedva je disao.
Nisu bili vojnici. Nisu imali oružje.
Bili su samo porodica koja nije uspjela pobjeći.
Djevojčica je gledala pravo u mene. Nikada neću zaboraviti taj pogled. Nije plakala. Samo je držala majku za kaput i čekala da vidi šta ćemo uraditi.
Spustio sam pušku.
Iz džepa sam izvadio komad hljeba koji sam čuvao za kasnije i pružio joj ga.
Nije htjela da priđe.
Spustio sam ga na stepenicu i odmakao se.
Tek tada ga je uzela.
Te večeri smo im krišom donijeli vodu, nešto konzervi i ćebad. Sutradan smo uspjeli javiti ljudima koji su organizovali izvlačenje civila da se u podrumu nalazi porodica.
Nekoliko dana kasnije kuća je bila prazna.
Nikada nisam saznao gdje su završili.
Prošlo je više od trideset godina.
Mnogo toga iz rata pokušao sam zaboraviti. Neka lica više ne mogu ni da prizovem u sjećanje. Ali tu djevojčicu pamtim kao da sada stoji ispred mene.
Godinama sam mislio da me rat naučio kako da budem tvrd.
Danas znam da je bilo upravo suprotno.
Najvažniji trenutak koji sam iz njega ponio nije bio trenutak kada sam imao hrabrosti da podignem pušku.
Bio je to trenutak kada sam imao dovoljno hrabrosti da je spustim.