On me je samo mirno pogledao i rekao:
„Znam.“
Ostala sam bez riječi.
„Kako znaš?“
„Znam već nekoliko mjeseci.“
Srce mi je počelo lupati. Nisam razumjela kako je mogao znati za nešto što se dogodilo tek juče.
„Nemoguće. Desilo se juče.“
Tada je spustio pogled.
„Ne govorim o juče. Govorim o njemu.“
Znao je za kolegu. Primijetio je poruke, promjenu u mom ponašanju i način na koji sam često spominjala njegovo ime.
„Zašto mi ništa nisi rekao?“
„Čekao sam da vidim hoćeš li sama postaviti granicu.“
Počela sam plakati i ponavljati da se dogodilo samo jednom.
Muž je ćutao.
Onda je ustao, otišao do ormara i donio malu fasciklu.
„Ako već danas govorimo istinu, onda moraš znati i moju.“
Otvorio ju je.
Unutra su bile fotografije, računi iz hotela i nekoliko odštampanih poruka.
Na njima nije bilo moje ime.
Bilo je njegovo.
„Šta je ovo?“
„Nešto što sam trebao da ti priznam prije dvije godine.“
Zaledila sam se.
I on je imao aferu.
Trajala je mjesecima.
„Znači gledao si me kako se raspadam od grižnje savjesti, a ti si radio isto?“
„Jesam. I zbog toga nemam pravo da glumim žrtvu.“
Mislila sam da je to najveći šok.
Ali onda sam na jednoj fotografiji prepoznala ženu sa kojom je bio.
Poznavala sam je.
Bila je supruga kolege sa kojim sam ga upravo prevarila.
Pogledala sam muža.
„Je li ovo neka bolesna slučajnost?“
Odmahnuo je glavom.
„Ne.“
„Kako misliš — ne?“
Tada je iz fascikle izvadio posljednju poruku.
Poslala ju je ona prije samo tri dana.
Pisalo je:
„On još uvijek ništa ne zna. Nemoj mu govoriti šta se dogodilo između nas.“
Muž me je pogledao i rekao:
„Mislim da je vrijeme da nas četvoro sjednemo za isti sto i konačno kažemo ko je šta znao od početka…“