…nju.
Bila je nasmijana, zdrava, onakva kakvu sam je pamtio prije bolesti. Stajala je ispred naše stare kuće i držala me za ruku.
„Zašto nisi ispunio obećanje?“ pitala me.
„Nisam ti ga ni dao.“
„Ali znaš šta sam željela.“
„Ne mogu. Osjećao bih kao da te izdajem.“
Nasmijala se.
„Ne izdaješ mrtve time što nastavljaš da živiš.“
Probudio sam se uplakan.
Znao sam da je to samo san, ali te riječi nisam mogao izbaciti iz glave.
Nekoliko dana kasnije vodio sam najmlađeg sina u vrtić. Dok smo ulazili, jedna žena je kleknula da mu zaveže pertlu.
„Eto, sad nećeš pasti.“
Sin joj se nasmijao.
„Hvala.“
Pogledao sam je i zahvalio joj. Bila je majka djevojčice iz njegove grupe.
Počeli smo se sretati skoro svakog jutra.
Prvo samo „dobro jutro“, zatim nekoliko rečenica, pa kafa dok čekamo djecu.
Jednog dana me pitala:
„Gdje je njihova mama?“
Nisam znao kako da odgovorim.
„Umrla je.“
Odmah joj je bilo neprijatno.
„Izvini, nisam znala.“
„U redu je.“
Kasnije mi je priznala da je i ona razvedena i da sama odgaja kćerku.
Mjeseci su prolazili.
Postala mi je draga.
Ali svaki put kada bih osjetio nešto više, povukao bih se.
Jedne večeri rekla mi je:
„Ne mogu da se takmičim sa uspomenom na tvoju suprugu.“
„Ne tražim to od tebe.“
„Ali ti tražiš od sebe da joj ostaneš vjeran kao da je još ovdje.“
Te riječi su me pogodile.
Te noći sam otvorio kutiju sa stvarima pokojne supruge.
Među njima sam pronašao kovertu koju nikada ranije nisam vidio.
Na njoj je pisalo moje ime.
Ruke su mi se tresle dok sam je otvarao.
Pismo je napisala nekoliko dana prije smrti.
„Ako ovo čitaš, vjerovatno opet tvrdoglavo odbijaš da nastaviš dalje.“
Počeo sam plakati.
„Nemoj od moje ljubavi praviti zatvor. Voljela sam te zato što si znao da voliš. Nemoj dozvoliti da ta sposobnost umre zajedno sa mnom.“
Na kraju je napisala:
„Ako jednog dana upoznaš ženu koja će voljeti tebe i našu djecu, nemoj je odbiti zbog mene. Samo joj pričaj o meni ponekad.“
Sutradan sam pozvao onu ženu.
„Hoćeš li na večeru?“
„Kao prijatelji?“
Prvi put sam rekao:
„Ne. Kao muškarac i žena.“
Godinu dana kasnije upoznao sam je sa cijelom porodicom.
Moji sinovi su je već obožavali.
Najstariji me jednom pitao:
„Tata, znači li ovo da više ne voliš mamu?“
Kleknuo sam pored njega.
„Ne. Mamu ću voljeti cijeli život.“
„A nju?“
Pogledao sam ženu koja se igrala sa njegovom braćom.
„I nju volim.“
„Može oboje?“
Nasmijao sam se.
„Izgleda da može.“
Danas smo u braku.
Fotografija moje prve supruge i dalje stoji u našem domu.
Nova žena nikada nije tražila da je sklonim.
Jednom mi je rekla:
„Da nije bilo nje, ne bi postojao čovjek kojeg sam ja zavoljela.“
Tada sam konačno razumio posljednju želju svoje supruge:
Nije tražila da je zaboravim. Tražila je da poslije nje ne zaboravim živjeti.