Tetka mi je rekla:
„Tvoja sestra se vratila kući uplakana i kaže da si je izbacila kao psa. Zar ti je toliko teško pomoći vlastitoj porodici?“
Nisam mogla vjerovati šta slušam.
„Tetka, nije izbačena. Bila je kod mene besplatno, jela šta je htjela, dolazila kada je htjela i nije morala ništa raditi.“
„Ali tražila si da ti čuva dijete!“
„Jednom. Dva sata.“
Tetka je odmah odgovorila:
„Ona je došla da studira, a ne da bude dadilja.“
Tada mi je pukao film.
„Upravo to mi je i ona rekla. Ali ako je odrasla dovoljno da živi kako hoće, onda je odrasla i dovoljno da sama pronađe smještaj.“
Prekinula sam razgovor.
Mislila sam da je priča završena.
Međutim, nekoliko dana kasnije muž se vratio s posla i rekao:
„Moramo razgovarati.“
„Šta se dogodilo?“
Pokazao mi je poruku.
Moja sestra od tetke pisala mu je da sam je navodno maltretirala, tjerala da čisti cijeli stan i svakodnevno čuva bebu.
„Ti valjda ne vjeruješ u ovo?“
„Naravno da ne. Bio sam ovdje.“
Ali onda je dodao:
„Ipak, postoji nešto što ti nije rekla.“
Pokazao mi je drugu poruku.
Sestra je zapravo već prije dolaska kod nas dobila mjesto u studentskom domu.
„Pa zašto je onda živjela kod nas?“
Muž je slegnuo ramenima.
Nazvala sam tetku.
Kada sam joj rekla za dom, nastala je tišina.
„Znači nije ti rekla?“ pitala sam.
„Nije.“
Sutradan je tetka došla kod mene sa fasciklom.
„Pronašla sam ovo u njenoj sobi.“
Unutra je bilo rješenje o studentskom domu i nekoliko potvrda o novcu koji joj je tetka slala za smještaj.
Pogledala sam je.
„Ako je živjela besplatno kod mene, gdje je završio taj novac?“
Tetka je problijedjela.
Tada smo shvatile da njeno ponašanje u mom stanu možda uopšte nije bilo najveći problem.
Postojalo je nešto mnogo ozbiljnije što nam je mjesecima skrivala.