…„Nemoj, dijete, rukavice su jedino što imam od pokojnog muža. Samo sam htjela da ti ih dam jer si bila dobra prema meni.“
Odmah sam ih vratila.
„Onda ih morate čuvati. Takve stvari se ne poklanjaju.“
Baka me pogledala i nasmiješila se.
Tokom vožnje pričala mi je o životu, pokojnom mužu i kćerki koju nije vidjela skoro godinu dana.
Kada smo se približili njenoj stanici, rekla sam vozaču da stane.
Napolju je snijeg padao sve jače.
„Hoćete li moći sami do kuće?“
„Hoću, blizu je.“
Ipak sam izašla s njom iz autobusa.
Tada sam vidjela automobil koji je čekao pored stanice.
Iz njega je izašla žena i potrčala prema baki.
„Mama!“
Zagrlile su se kao da se nisu vidjele godinama.
Baka je pokazala prema meni.
„Ova djevojka me čuvala cijelim putem.“
Njena kćerka mi je zahvalila i ponudila da me odveze do tetkine kuće.
Kada sam rekla gdje idem, obje su se pogledale.
„Pa to je samo nekoliko kilometara od nas.“
Prihvatila sam.
Prije nego što sam izašla iz auta, baka mi je opet pružila rukavice.
„Sad ih stvarno uzmi.“
„Ne mogu.“
„Možeš. Moj muž je uvijek govorio da dobre stvari treba dati dobrim ljudima.“
Zagrlila sam je, ali rukavice ipak nisam uzela.
Tri dana kasnije tetka mi je donijela mali paket.
„Neka žena je ovo ostavila za tebe.“
Otvorila sam ga.
Unutra su bile rukavice i kratka poruka:
„Hvala ti što si jednoj staroj ženi učinila da se na putu ne osjeća sama.“
Te rukavice i danas čuvam.
Ne zato što vrijede mnogo novca, već zato što me podsjećaju da nekome ponekad najviše znači samo da sjedneš pored njega i budeš čovjek.