Preselili smo se prošlog mjeseca u staru kuću na periferiji Novog Sada. Kuća je bila jeftina, ali prostrana, i odmah nam se svidjela iako je zahtijevala mnogo renoviranja.
Prethodni vlasnik bio je stariji čovjek koji je kuću naslijedio od roditelja. Rekao nam je da godinama niko nije živio u njoj i da je najbolje da sve renoviramo prije zime.
Jednog dana čistila sam sobu na spratu. Kada sam pomjerila stari ormar, primijetila sam da dio zida ispod prozora izgleda drugačije.
Kucnula sam rukom.
Zvuk je bio šupalj.
Radoznalost mi nije dala mira. Uzela sam šrafciger i pažljivo počela da skidam sloj po sloj. Iza gipsa i nekoliko starih dasaka ugledala sam nešto metalno.
Bila je to zarđala kutija.
Pozvala sam muža i zajedno smo je izvukli. Brava je već bila oštećena pa smo je bez problema otvorili.
Unutra su bile stare crno-bijele fotografije nepoznate žene, nekoliko izblijedjelih pisama i mali dnevnik ispisan rukom na njemačkom jeziku.
Ali ono zbog čega mi se sledila krv nalazilo se na posljednjoj fotografiji.
Na njoj je bila ista kuća.
Isti prozor.
I ista soba u kojoj smo upravo stajali.
Na poleđini je olovkom bila napisana godina – 1944.
Nismo znali njemački dovoljno dobro da pročitamo dnevnik, pa smo zamolili prijateljicu koja je godinama živjela u Njemačkoj da nam pomogne.
Već nakon nekoliko stranica prestala je da čita.
„Čija je ovo kuća bila?“, pitala je.
Rekli smo joj da ne znamo.
Nastavila je prevoditi.
Dnevnik je pripadao mladoj ženi po imenu Marta. Prema onome što je napisala, tokom posljednjih mjeseci Drugog svjetskog rata njena porodica spremala se da napusti kuću.
Ali Marta nije željela da ode bez uspomena.
U kutiju je stavila fotografije porodice i pisma čovjeka kojeg je voljela.
Na posljednjoj stranici dnevnika pisalo je:
„Ako se jednog dana neko vrati u ovu sobu i pronađe moje stvari, neka zna da je ovdje nekada živjela porodica koja je ovu kuću zvala svojim domom.“
Odahnula sam.
Pomislila sam da je to kraj priče.
Ali prijateljica je okrenula još jednu stranicu.
Bila je skoro prazna.
Na njoj je stajala samo jedna rečenica:
„Kutiju ću sakriti ispod prozora, iza četiri daske.“
Pogledali smo zid.
Kada sam ga otvorila, skinula sam samo tri daske.
Muž je odmah uzeo alat.
Iza metalne kutije zaista se nalazila još jedna daska.
Skinuli smo je.
U zidu je bila mala šupljina, a u njoj još jedna koverta.
Ovoga puta na koverti nije pisalo Martino ime.
Pisalo je ime muškarca.
Ponovo smo pozvali prethodnog vlasnika kuće i pitali ga da li mu to ime nešto znači.
Nastala je duga tišina.
„To je bio moj djed“, konačno je rekao.
Kada je došao i ugledao fotografije, čovjeku su krenule suze.
Objasnio nam je da je njegov djed cijelog života čuvao jednu fotografiju mlade žene, ali porodici nikada nije rekao ko je ona.
Bila je to Marta.
Tada smo shvatili da kutija nije slučajno ostala u toj kući.
Marta je vjerovatno otišla, ali pisma koja je sakrila ostala su iza zida više od osamdeset godina.
Sve smo predali prethodnom vlasniku.
Nekoliko dana kasnije nazvao nas je.
„Znate li šta je najčudnije?“, rekao je.
„Moj djed je umro u ovoj kući. U istoj sobi u kojoj ste pronašli njena pisma.“
Od tada, kada uđem u tu sobu, više ne gledam na nju kao na prostor koji treba renovirati.
Gledam je kao mjesto koje je gotovo cijeli jedan vijek čuvalo priču dvoje ljudi koju niko više nije znao.