Otišla sam na rutinski pregled kod ginekologa. Ništa posebno, obična godišnja kontrola. Bila sam malo nervozna, ali to mi je uvijek bilo normalno pred takve preglede.
Kada sam ušla u ordinaciju, medicinska sestra mi je rekla da sjednem i da će doktor doći za nekoliko minuta.
Vrata su se ubrzo otvorila.
Podigla sam pogled i umalo se onesvijestila.
Bio je to Marko.
Moja prva velika ljubav.
Čovjek kojeg nisam vidjela gotovo petnaest godina.
Upoznali smo se još kao studenti. Bili smo zajedno skoro četiri godine i tada sam bila ubijeđena da ćemo se jednog dana vjenčati. Ali život je napravio drugačiji plan. On je dobio priliku da nastavi školovanje u drugom gradu, ja nisam željela da ostavim porodicu i posao, a veza na daljinu nije dugo izdržala.
Rastali smo se bez velike svađe, ali sa mnogo neizgovorenih riječi.
Poslije toga smo potpuno izgubili kontakt.
A sada je stajao ispred mene u bijelom mantilu.
I on je mene odmah prepoznao.
„Jelena?“
„Marko? Ti radiš ovdje?“
Nekoliko sekundi samo smo se gledali.
Onda se nasmijao.
„Od svih ordinacija u gradu, ti baš kod mene.“
Bilo mi je toliko neprijatno da sam poželjela da propadnem kroz pod.
„Mislim da ću ipak zakazati drugi termin“, rekla sam.
Marko je odmah postao ozbiljan.
„Naravno. Potpuno razumijem. Mogu zamoliti koleginicu da obavi pregled. Nema nikakvog problema.“
Ta njegova profesionalnost odmah me je smirila. Pozvao je koleginicu i objasnio da će ona preuzeti pregled, bez ikakvih dodatnih pitanja.
Dok sam čekala, Marko i ja smo kratko razgovarali.
Saznala sam da se poslije specijalizacije vratio u grad. Oženio se, dobio sina, a zatim se prije nekoliko godina razveo.
I ja sam mu ukratko ispričala gdje me je život odveo.
Najčudnije je bilo što poslije prvih nekoliko minuta više nisam osjećala neprijatnost. Kao da razgovaram sa starim prijateljem kojeg nisam vidjela cijelu vječnost.
Prije nego što sam otišla, Marko je zastao na vratima.
„Drago mi je što sam te vidio, Jelena. Samo bih volio da je bilo na nekom manje neobičnom mjestu.“
Počela sam da se smijem.
„I ja.“
Nekoliko dana kasnije slučajno smo se ponovo sreli u pekari blizu ordinacije. Ovog puta nije bilo bijelog mantila, čekaonice ni neprijatne situacije.
Popili smo kafu i skoro dva sata pričali o svemu što nam se dogodilo tokom prethodnih petnaest godina.
Nije to bio filmski povratak stare ljubavi niti početak neke velike romanse.
Oboje smo se jednostavno nasmijali nevjerovatnoj slučajnosti koja nas je ponovo spojila.
Ponekad vas prošlost pronađe baš onda kada je najmanje očekujete.
A ja sam tog jutra krenula samo na običan rutinski pregled.