Osjećam se užasno zbog onoga što sam uradila ćerki svog muža. Ovo pišem jer me grize savjest i više ne mogu da nosim to u sebi.
Moj muž ima ćerku iz prethodnog braka. Ima 11 godina i uglavnom živi sa majkom, ali vikendom i tokom raspusta dolazi kod nas.
Od početka sam se trudila da budem dobra prema njoj. Nisam željela da budem ona „zla maćeha“ iz priča. Kupovala sam joj sitnice, spremala ono što voli i trudila se da se kod nas osjeća kao kod svoje kuće.
Ali postojao je problem koji dugo nisam željela da priznam ni sebi.
Bila sam ljubomorna.
Ne na nju kao dijete, već na pažnju koju joj moj muž posvećuje.
Kada bi ona došla, kao da se potpuno promijeni. Ujutro joj pravi palačinke, vodi je u šetnju, gleda sa njom filmove i satima sluša njene školske priče.
Znala sam da je to normalno. Ona je njegovo dijete.
Ali u meni se ipak budila neka glupa, djetinjasta ogorčenost.
Jednog vikenda je ponovo došla kod nas.
Muž je tog jutra morao nakratko otići na posao, pa smo ostale same.
Djevojčica je sjedila u dnevnoj sobi i crtala.
Prišla mi je i veselo rekla:
„Hoćeš da vidiš šta pravim za tatu?“
Pokazala mi je crtež.
Nacrtala je sebe i svog oca kako se drže za ruke. Iznad njih je velikim slovima napisala:
„TATA I JA ZAUVIJEK.“
Ne znam šta mi je tada bilo.
Umjesto da kažem da je crtež lijep, iz mene je izašlo:
„Znaš, tata sada ima novu porodicu. Ne može uvijek sve da bude samo vas dvoje.“
Čim sam izgovorila, poželjela sam da mogu vratiti vrijeme.
Osmijeh joj je nestao.
Spustila je crtež i tiho pitala:
„Zar ja više nisam njegova porodica?“
Ta rečenica me presjekla.
Pokušala sam da se izvučem.
„Nisam tako mislila.“
Ali bilo je kasno.
Otišla je u sobu i zatvorila vrata.
Kada se moj muž vratio, ponašala se kao da je sve u redu. Nije mu rekla ni riječ.
To mi je bilo još gore.
Te večeri sam prolazila pored njene sobe i čula je kako razgovara telefonom sa majkom.
„Mama, mogu li sutra ranije kući?“
Zastala sam.
A onda je rekla:
„Mislim da tata sada ima drugu porodicu i da mu ja smetam.“
U tom trenutku sam se osjećala kao najgora osoba na svijetu.
Ušla sam u sobu.
Kada me je vidjela, brzo je prekinula razgovor.
Sjela sam pored nje i rekla:
„Moram nešto da ti priznam. Ono što sam danas rekla bilo je ružno i pogrešno.“
Ćutala je.
„Ti nisi gost u ovoj kući. I nikada nećeš prestati da budeš porodica svom tati.“
Oči su joj se napunile suzama.
„Ali ti ne voliš kad sam ja ovdje.“
Nisam mogla da je slažem.
„Ponekad sam bila ljubomorna na vrijeme koje tata provodi sa tobom. Ali to je moj problem, ne tvoj. Ti nisi uradila ništa pogrešno.“
Tada je počela da plače.
Zagrlila sam je.
Kasnije sam sve ispričala mužu.
Bio je povrijeđen i ljut.
Nije vikao. Samo me je pogledao i rekao:
„Ona već mora da dijeli život između dvije kuće. Posljednje što joj treba jeste osjećaj da ni u jednoj nije potpuno dobrodošla.“
Boljelo me je jer je bio u pravu.
Sledećeg jutra djevojčica je ponovo izvadila crtež.
Dodala je još jednu osobu pored sebe i oca.
Mene.
Iznad nas troje napisala je:
„MOJA DRUGA KUĆA.“
Jedva sam zadržala suze.
Tada sam sebi obećala da više nikada neću tražiti od jednog djeteta da plaća cijenu mojih nesigurnosti.