Moja starija sestra je prije skoro deset godina imala tešku saobraćajnu nesreću. Poslije nje provela je pet mjeseci u komi.
Ljekari su nas pripremali na najgore. A onda se jednog jutra probudila.
Mislili smo da se dogodilo čudo.
Međutim, ubrzo smo shvatili da je pred nama tek početak ogromne borbe.
Nije znala ko smo.
Nije se sjećala svog imena, djetinjstva, prijatelja, škole… ničega. Morala je ponovo da uči da hoda, jede, govori i obavlja najjednostavnije stvari koje svi uzimamo zdravo za gotovo.
Mjeseci su prolazili.
Mama, tata i ja smjenjivali smo se pored nje. Vodili smo je na terapije i u različite rehabilitacione centre, nadajući se da će se jednog dana vratiti makar dio njenih uspomena.
Prošle su gotovo dvije i po godine.
Napredovala je fizički, ali sjećanja gotovo da nije bilo.
A onda se dogodilo nešto što nikada neću zaboraviti.
Jednog jutra probudila sam se i vidjela je kako stoji pored prozora.
Napolju je bio mali park. Djeca su se igrala, a jedna žena je gurala dječja kolica.
Sestra ih je dugo posmatrala.
Prišla sam joj i pitala:
„Šta gledaš?“
Nije odgovorila.
Samo je podigla ruku i pokazala prema starom drvetu u parku.
„Ja sam bila tamo“, rekla je.
Ukočila sam se.
„Kada?“
Stavila je ruku na glavu.
„Ne znam… ali znam da sam bila.“
Odmah sam pozvala roditelje.
Otac je došao do prozora, pogledao drvo i problijedio.
„Kada je imala sedam godina“, rekao je, „ovdje smo dolazili svake nedjelje. Jednom je pala upravo ispod tog drveta i razbila koljeno.“
Sestra ga je pogledala.
A onda je izgovorila:
„I ti si me nosio do auta.“
Otac je počeo da plače.
To je bilo prvo pravo sjećanje koje joj se vratilo.
Od tog dana počeli smo da je vodimo na mjesta koja su joj nekada mnogo značila.
Staru školu.
Igralište.
Kuću naše bake.
Omiljenu poslastičarnicu.
Nekada se ne bi dogodilo ništa.
A nekada bi zastala i rekla jednu riječ, ime ili kratku rečenicu.
Svaki takav trenutak za nas je bio ogroman.
Ali najveće iznenađenje dogodilo se nekoliko mjeseci kasnije.
Bile smo kod roditelja kada je mama izvadila kutiju sa starim fotografijama.
Sestra ih je gledala jednu po jednu.
Odjednom je uzela fotografiju na kojoj smo nas dvije kao djevojčice.
Dugo ju je posmatrala.
A onda se nasmijala.
„Ti si mi uzela lutku.“
Pogledala sam je u nevjerici.
To je bila naša stara porodična priča. Kada smo bile male, uzela sam joj omiljenu lutku i sakrila je iza ormara. Godinama me je zadirkivala zbog toga.
Počela sam da plačem i zagrlila je.
„Sjećaš se mene?“
Ćutala je nekoliko sekundi.
„Ne svega“, odgovorila je. „Ali znam da si moja sestra.“
To je bila najljepša rečenica koju sam ikada čula.
Danas, skoro deset godina nakon nesreće, mnoga sjećanja joj se nikada nisu vratila. Neke dijelove svog života poznaje samo iz naših priča i fotografija.
Ali stvorila je i nova sjećanja.
Ponovo se smije.
Putuje.
Ima prijatelje.
Živi svoj život.
A kada zajedno prođemo pored onog starog drveta, uvijek zastane na nekoliko sekundi.
Jer je upravo tamo, poslije više od dvije godine bez prošlosti, pronašla prvi mali komadić sebe.