Imala sam tada oko 23 godine, još sam studirala i živjela u velikom gradu, daleko od roditelja. Bila sam sama, željna slobode i uvjerena da konačno počinjem da živim onako kako želim.
Tada sam upoznala jednog momka. Bio je nekoliko godina stariji od mene, ozbiljan, smiren i pažljiv. Nije bio od onih koji mnogo pričaju o sebi, ali meni to u početku nije smetalo. Naprotiv, djelovao mi je zrelo i tajanstveno.
Vrlo brzo smo ušli u vezu.
Pošto sam živjela sa cimerkom, a on je tvrdio da dijeli stan sa rođakom, nismo imali gdje da budemo sami. Zato mi je jednog dana predložio da povremeno iznajmimo apartman.
Pristala sam.
Prvi put me odveo u mali apartman na drugom kraju grada. Bio je uredan, lijepo namješten i potpuno tih. Dogovorili smo se da troškove dijelimo pola-pola.
Čudno je bilo samo to što smo svaki put dolazili baš na isto mjesto.
Isti apartman.
Isti ulaz.
Ista soba.
Čak je i ključ uvijek bio kod njega.
Jednom sam ga pitala kako je moguće da je apartman uvijek slobodan baš kada nama treba.
„Poznajem vlasnika“, kratko je odgovorio.
Nisam dalje ispitivala.
Mjesecima sam mu davala polovinu navodne cijene iznajmljivanja. Nekada bih mu dala novac unaprijed, nekada poslije. Nikada nisam vidjela račun niti osobu koja nam izdaje apartman.
A onda se jednog popodneva sve promijenilo.
Došla sam ranije jer mi je rekao da će kasniti dvadesetak minuta. Stajala sam ispred zgrade kada je iz ulaza izašla starija žena.
Pogledala me i nasmiješila se.
„Ti si vjerovatno njegova djevojka?“
Zbunila sam se.
„Poznajete ga?“
Žena me pogledala kao da sam postavila najčudnije pitanje na svijetu.
„Naravno. Pa ovo je njegov stan.“
Mislila sam da nisam dobro čula.
„Njegov? Mi ovaj apartman iznajmljujemo.“
Ženin osmijeh je nestao.
„Dušo, ovaj stan je njegov već godinama. Ja živim preko puta.“
U tom trenutku kao da mi je neko izmakao tlo pod nogama.
Znači, mjesecima mi je uzimao novac za polovinu „kirije“ za stan koji uopšte nije iznajmljivao.
Kada je stigao, nisam pravila scenu. Samo sam ga pogledala i pitala:
„Koliko košta večeras apartman?“
Izgovorio je istu cijenu kao i uvijek.
Tada sam mu rekla:
„Zanimljivo. Upravo sam upoznala komšinicu koja kaže da je stan tvoj.“
Potpuno je problijedio.
Nekoliko sekundi nije rekao ništa.
Na kraju je priznao. Stan je zaista bio njegov. Tvrdio je da nije želio da mi kaže jer se plašio da ću početi stalno dolaziti ili tražiti ključ. Novac je, kako je rekao, uzimao zato što je smatrao da oboje treba da „učestvujemo u troškovima“.
Ali meni više nije bio problem novac.
Problem je bio što me mjesecima gledao u oči i lagao o nečemu što uopšte nije morao da krije.
Izvadila sam ključ koji mi je tog dana dao i spustila ga na sto.
„Mogao si mi prvog dana reći da je stan tvoj. Možda bih razumjela. Ali poslije ovoliko laži više ne znam šta je kod tebe istina.“
Izašla sam i više se nisam vratila.
Godinama kasnije nisam zapamtila koliko sam mu novca dala.
Zapamtila sam nešto drugo: ponekad vezu ne uništi velika tajna, nego mala laž koju neko svjesno ponavlja toliko dugo da poslije počnete sumnjati u sve što vam je ikada rekao.