Za godinu dana potpuno se promijenila. Bila je mršavija, umorna, kosa joj je bila nemarno vezana, a na rukama su joj se vidjeli tragovi teškog rada.
Jedva sam zadržala suze.
„Dušo, šta ti se dogodilo?“
Samo se nasmijala.
„Mama, dobro sam. Samo život ovdje nije kao u gradu.“
Kuća je bila skromna, dvorište veliko, a ona je cijeli dan radila oko djece, bašte i životinja.
Bila sam bijesna.
„Zbog ovoga si ostavila fakultet? Dva ispita su ti ostala!“
Tada se njen muž pojavio na vratima.
Očekivala sam svađu, ali je mirno rekao:
„Recite joj isto što joj ja govorim već godinu dana.“
Zbunila sam se.
„Kako to misliš?“
„Ja je molim da završi fakultet.“
Kćerka je spustila pogled.
„Nisam ga ostavila zbog njega.“
„Pa zbog čega onda?“
Počela je plakati.
Iz ormara je izvadila fasciklu.
Unutra su bili medicinski nalazi i dokumenti sa fakulteta.
„Mama, nisam mogla više da kročim tamo.“
Tada nam je priznala da se nekoliko mjeseci prije nego što je napustila studije dogodilo nešto o čemu nikome nije pričala.
Jedan profesor joj je poslije ispita rekao da želi razgovarati nasamo. Poslije tog razgovora više ništa nije bilo isto.
„Zašto mi nisi rekla?“
„Jer sam se bojala da mi nećeš vjerovati. Ti si cijelog života govorila koliko cijeniš tog čovjeka.“
Zaledila sam se.
„Kog čovjeka?“
Iz fascikle je izvukla papir sa potpisom profesora.
Čim sam pročitala ime, sjela sam.
Bio je to čovjek kojeg sam poznavala više od dvadeset godina.
Naš porodični prijatelj.
Ali onda je kćerka rekla:
„To nije najgore. Prošle nedjelje me je pronašao i došao ovdje.“
„Šta je htio?“
Pogledala je svog muža, pa mene.
„Donio je dokument koji dokazuje zašto je svih ovih godina toliko pratio moje studije.“
Pružila mi je papir.
Na njemu je, pored njegovog imena, stajalo i moje.
A datum je bio iz godine kada se moja kćerka rodila…