On se nasmijao i rekao:
„Bilo je odlično. Sastanci cijeli dan, jedva sam čekao da se vratim kući.“
Gledala sam ga i nisam mogla vjerovati koliko mirno laže.
„A kako si prešao granicu?“ pitala sam.
Zastao je.
„Kako misliš?“
Izvadila sam njegov pasoš i spustila ga na sto.
Lice mu se potpuno promijenilo.
„Ako si četiri dana bio u inostranstvu, kako je tvoj jedini pasoš sve vrijeme bio ovdje?“
Ćutao je nekoliko sekundi.
Onda je sjeo.
„Dobro. Vrijeme je da ti kažem.“
Priznao je da mjesecima uopšte nije išao na službena putovanja u inostranstvo. Firma je zaista imala probleme, ali njegovi odlasci imali su sasvim drugi razlog.
„Imaš drugu?“ pitala sam.
Odmah je rekao:
„Ne.“
Iz torbe je izvadio fasciklu i pružio mi je.
Unutra su bili računi hotela, medicinski nalazi i nekoliko fotografija.
Na jednoj fotografiji moj muž je stajao pored dječaka od možda deset godina.
„Ko je ovo dijete?“
Spustio je pogled.
„Zato sam odlazio.“
Srce mi je stalo.
Objasnio je da je prije nekoliko mjeseci dobio poziv žene koju nije vidio skoro petnaest godina. Rekla mu je da mora hitno doći jer dječak ima ozbiljan problem i da postoji nešto što mu nikada nije rekla.
„Hoćeš da kažeš da je to tvoj sin?“
„Ne znam.“
Pokazao mi je medicinski nalaz.
Na njemu je pisalo da je urađen DNK test.
Ali dio sa rezultatom bio je prekriven drugim papirom.
„Zašto mi odmah ne pokažeš rezultat?“
Povukla sam papir.
Muž me je pokušao zaustaviti.
Bilo je kasno.
Pročitala sam jednu rečenicu i samo sjela.
Dječak nije bio njegov sin.
Ali ispod rezultata stajalo je ime osobe sa kojom je utvrđeno srodstvo.
Poznavala sam to ime.
Bio je to moj rođeni brat.
Pogledala sam muža.
„Kakve veze moj brat ima sa ovim djetetom?“
Muž je spustio glavu i rekao:
„Zbog toga sam se najviše bojao da ti kažem gdje sam zaista odlazio…“