Na snimku se jasno vidjelo kako izlazim iz kuće. Ništa nisam nosila osim svoje torbe i jakne.
„Eto“, rekla sam. „Gdje su naušnice?“
Svekrva je premotavala snimak nekoliko puta, ali ništa nije mogla pronaći.
Muž je tada prvi put stao na moju stranu.
„Mama, optužila si je bez ikakvog dokaza.“
Svekrva se naljutila.
„Naušnice su bile tu prije večere, a poslije nisu! Ko ih je onda uzeo?“
Tada sam primijetila nešto na snimku.
„Vratite nekoliko minuta unazad.“
Neposredno prije nego što smo otišli, kamera je snimila još jednu osobu kako ulazi u hodnik.
Bio je to mužev mlađi brat.
Na snimku se vidjelo kako prilazi komodi na kojoj je stajala kutijica s nakitom, nešto uzima i stavlja u džep.
U sobi je nastala tišina.
Svekrva je problijedjela.
„To nije moguće.“
Pozvali su ga.
Prvo je negirao, ali kada smo mu pokazali snimak, priznao je da je uzeo naušnice.
Mislila sam da je priča završena.
Ali onda je rekao:
„Nisam ih ukrao. Mama mi je rekla da ih uzmem.“
Svi smo pogledali svekrvu.
„Zašto bi ti rekla da uzmeš sopstvene naušnice?“ pitao je moj muž.
Brat je izvadio telefon.
„Zato što je htjela da vidi hoćeš li vjerovati njoj ili svojoj ženi.“
Svekrva je počela da viče da laže.
Ali on je otvorio njihove poruke.
U jednoj je jasno pisalo:
„Skloni naušnice čim odu. Ja ću ostalo riješiti.“
Muž je pročitao poruku nekoliko puta.
„Mama… namjestila si joj krađu?“
Svekrva je ćutala.
Uzela sam torbu i krenula prema vratima.
Ali tada je brat rekao:
„Čekaj. Ovo nije prvi put.“
Okrenula sam se.
„Kako misliš?“
Pokazao je još nekoliko starih poruka.
Kada sam vidjela šta je svekrva prethodnih mjeseci pokušavala da uradi kako bi nas razdvojila, shvatila sam da nestale naušnice nisu bile ni približno najgora stvar koju mi je namjestila…