Taj čovjek je bio moj bivši komšija iz djetinjstva.
Odjednom su mi se vratile slike koje godinama nisam prizivala. Živio je u istoj ulici kao moja porodica i često je razgovarao sa mojim ocem.
„Vi ste gospodin Milan?“ pitala sam nesigurno.
Vozač je odmah usporio i ponovo me pogledao kroz retrovizor.
„Znači, ipak me se sjećaš.“
Zaledila sam se.
Nisam ga vidjela skoro dvadeset godina.
„Kako vi znate ko sam ja?“
Nasmiješio se.
„Prepoznao sam te čim si ušla. Ista si majka.“
Tada mi je postalo još čudnije. Moja majka je preminula prije nekoliko godina, a o ovom čovjeku nikada nije govorila.
„Poznavali ste moju majku?“
Njegov izraz lica se promijenio.
„Mnogo bolje nego što misliš.“
Iz džepa je izvadio staru fotografiju i pružio mi je kada smo stali na semaforu.
Na fotografiji su bili moja majka, moj otac i upravo taj čovjek. Svi veoma mladi.
Na poleđini je bio datum od prije mog rođenja.
„Zašto ovo nosite sa sobom?“
Dugo je ćutao.
„Zato što sam se nadao da ću te jednog dana ponovo sresti.“
Počela sam osjećati nelagodu.
„Zašto baš mene?“
Zaustavio je automobil na osvijetljenom mjestu pored benzinske pumpe i rekao:
„Ne želim da ovo čuješ dok vozim.“
Okrenuo se prema meni.
„Tvoja majka mi je prije smrti ostavila pismo za tebe.“
Iz pretinca je izvadio zatvorenu kovertu sa mojim imenom.
Prepoznala sam majčin rukopis.
Ruke su mi počele drhtati.
Otvorila sam kovertu i pročitala prvu rečenicu.
A onda sam shvatila da čovjek koji me te noći slučajno vozio kući nije bio samo stari komšija.
Bio je dio porodične tajne koju su moji roditelji skrivali od mene cijelog života…