Ispostavilo se da je njen muž prijavio da smo ukrale novac, nakit i nekoliko vrijednih stvari iz kuće.
Policajac nas je zamolio da izađemo iz auta i otvorimo gepek.
Prijateljica je drhtala.
„Sve stvari su moje“, ponavljala je. „Nisam uzela ništa njegovo.“
Otvorile smo torbe. Unutra su bile njena odjeća, dokumenti, fotografije i nekoliko ličnih stvari.
Ali onda je policajac otvorio posljednju torbu.
Na dnu je pronašao kovertu punu novca.
Pogledala sam prijateljicu.
„Je li ovo tvoje?“
Potpuno je problijedila.
„Nikada prije nisam vidjela tu kovertu.“
Policajci su se pogledali.
U tom trenutku zazvonio joj je telefon.
Bio je muž.
Policajac joj je rekao da uključi zvučnik.
Čim se javila, muž je rekao:
„Vrati se kući i sve ćemo zaboraviti.“
„Zašto si me prijavio za krađu?“
Nastala je tišina.
„Zato što si uzela ono što nije tvoje.“
Prijateljica je pogledala kovertu.
„Novac nije moj. Nisam ga ni stavila u torbu.“
Tada je jedan policajac primijetio nešto neobično.
Koverta je bila potpuno nova, dok su sve ostale stvari u torbi bile nabacane na brzinu.
Pitao je:
„Ko vam je pomagao da pakujete?“
„Samo moja prijateljica.“
Ali tada sam se sjetila nečega.
Dok smo iznosile stvari, njen muž se nakratko pojavio na vratima spavaće sobe. Mislila sam da nas samo posmatra.
Policajci su odlučili da se vratimo do kuće.
Kada smo stigli, pregledali su snimak sa kamere iz hodnika.
Na njemu se jasno vidjelo kako muž, dok smo bile u drugoj sobi, prilazi jednoj torbi i nešto stavlja unutra.
Prijateljica je počela plakati.
Ali najveći šok tek je uslijedio.
Policajac je otvorio kovertu i pogledao serijske brojeve novčanica.
Zatim je pozvao kolegu i rekao:
„Ovaj novac se već traži u jednom drugom slučaju.“
Muž je u tom trenutku prestao govoriti.
Tada smo shvatile da nas nije prijavio samo zato da bi je natjerao da se vrati.
Pokušao je da preko nje sakrije nešto mnogo ozbiljnije…