Kada je sat pokazao 2:47, sjedila sam potpuno budna u krevetu.
Nekoliko sekundi nije se dogodilo ništa.
A onda se ponovo pojavio taj miris.
Lavanda.
Bio je toliko jak da sam imala osjećaj kao da baka stoji pored mene.
Ustala sam i krenula hodnikom. Što sam se više približavala bakinoj staroj sobi, miris je postajao intenzivniji.
Otvorila sam vrata.
Soba je bila prazna.
Ali miris je dolazio iz starog ormara koji godinama niko nije otvarao.
Upalila sam svjetlo i otvorila ga.
Unutra su još uvijek visjele neke bakine haljine. Na gornjoj polici ugledala sam malu bočicu njenog parfema.
Uzela sam je.
Bila je potpuno prazna.
„Ovo nema smisla“, prošaptala sam.
Tada sam primijetila nešto iza kutije sa starim fotografijama.
Malu kovertu.
Na njoj je pisalo moje ime.
Prepoznala sam bakin rukopis.
Sjela sam na pod i otvorila je.
Unutra je bila kratka poruka:
„Ako jednog dana pronađeš ovo, pogledaj iza fotografije na kojoj smo nas dvije ispred stare kuće.“
Počela sam pretraživati album.
Pronašla sam fotografiju.
Kada sam je izvadila, iza nje je bio zalijepljen mali ključ.
Nisam imala pojma šta otvara.
Sljedećeg jutra pokazala sam ga majci.
Čim ga je ugledala, problijedila je.
„Odakle ti ovo?“
Ispričala sam joj sve.
Dugo je ćutala, a onda rekla:
„Mislila sam da je baka taj ključ bacila prije nego što je umrla.“
„Šta otvara?“
Majka me je odvela u podrum.
Iza stare police nalazila se mala metalna kutija koju nikada ranije nisam primijetila.
Ključ je odgovarao.
Otvorila sam je.
Unutra nije bilo novca ni nakita.
Bila su pisma.
Desetine pisama, uredno složenih i vezanih trakom.
Sva su bila adresirana na istog čovjeka.
Čovjeka čije prezime nikada ranije nisam čula.
Pogledala sam majku.
„Ko je ovo?“
Oči su joj se napunile suzama.
„Čovjek kojeg je tvoja baka čekala skoro četrdeset godina.“
Uzela sam posljednje pismo.
Na njemu je bio datum samo tri dana prije bakine smrti.
A prva rečenica otkrila je porodičnu tajnu koju niko od nas nije očekivao…