„Vidio sam ultrazvučnu sliku.“
Tata je zastao, a oči su mu se napunile suzama.
„Tvoja mama ju je slučajno ostavila na stolu. Na toj slici nisam vidio problem niti tuđe dijete. Vidio sam malu bebu koja će uskoro doći na svijet.“
Imao je samo 20 godina. Nije imao stalni posao, živio je sa roditeljima i, kako kaže, nije znao ni kako izgleda držati bebu u naručju.
Te noći otišao je kući, ali nije mogao zaspati.
Sljedećeg jutra vratio se kod mame.
„Rekao sam joj: Ako želiš mene, onda prihvatam i tebe i dijete.“
Mama je zaplakala.
Tata je bio uz nju tokom cijele trudnoće. Vodio ju je na preglede, spremao sobu za mene i bio ispred porodilišta kada sam se rodila.
„Znaš ko ti je dao ime?“ pitao me.
„Mama?“
Nasmijao se.
„Ja.“
Tada više nisam mogla zadržati suze.
„Ali zašto ste mi tek sada rekli?“
„Plašili smo se da ćeš me poslije toga gledati drugačije.“
Zagrlila sam ga.
„Ti si jedini otac kojeg sam ikada imala.“
Mislila sam da je time cijela priča završena.
Ali dvije godine nakon što sam saznala istinu, stigla mi je poruka od nepoznatog čovjeka.
„Ne znam koliko su ti roditelji ispričali. Ja sam čovjek kojeg tražiš.“
Odmah sam pokazala poruku mami.
Čim je vidjela ime, problijedjela je.
„To je tvoj biološki otac.“
Nisam znala želim li ga upoznati, ali radoznalost je bila jača.
Dogovorili smo sastanak.
Kada je došao, nije pokušao da me zagrli.
Samo je rekao:
„Ne očekujem da me zoveš tata. To mjesto je već zaslužio drugi čovjek.“
Zatim je izvadio veliku kovertu.
Unutra su bila pisma.
Desetine pisama.
„Pisao sam tvojoj majci godinama.“
„Mama kaže da se nikada nisi javio.“
„Jesam. Samo što ona ova pisma nikada nije dobila.“
Na skoro svakoj koverti pisalo je: „VRATITI POŠILJAOCU.“
Ali nije me najviše šokirao broj pisama.
Šokirao me rukopis.
Odmah sam ga prepoznala.
Bio je to rukopis osobe iz naše porodice kojoj je moja majka svih tih godina vjerovala više nego ikome…