Ispostavilo se da imam izuzetno razvijeno čulo ukusa i mirisa. Na razgovoru su mi dali nekoliko komadića čokolade i tražili da opišem šta osjećam.
Mislio sam da se šale.
„Ova je malo gorča, ima ukus lješnjaka i nešto voćno na kraju“, rekao sam.
Ljudi za stolom su se samo pogledali.
Nakon još nekoliko testova jedan od njih mi je pružio ruku.
„Kada možete početi?“
Nisam mogao vjerovati da sam dobio posao.
Prvih mjesec dana prolazio sam obuku. Učio sam kako se procjenjuju miris, tekstura, slatkoća i kvalitet kakaa. Plata je bila bolja nego što sam ikada očekivao, a prvi put nakon godina imao sam legalan ugovor.
Roditelj koji mi je godinama pomagao nije mogao vjerovati.
„Znači, sada te stvarno plaćaju da jedeš čokoladu?“
Smijali smo se.
Ali posao nije bio samo degustiranje. Kompanija je razvijala nove proizvode i tražila ljude koji mogu prepoznati veoma male razlike u sastojcima.
Nakon nekoliko mjeseci pozvao me je direktor.
„Imamo jedan problem sa novom čokoladom. Deset ljudi kaže da je sve u redu, ali prodaja na testiranju je loša. Želim da je probate.“
Probao sam mali komad.
Odmah sam osjetio nešto neobično.
„Promijenili ste dobavljača lješnjaka.“
Direktor me je pogledao.
„Kako znate?“
„Drugačiji su. Ovi su duže prženi.“
Provjerili su dokumentaciju.
Bio sam u pravu.
Nekoliko sedmica kasnije ponudili su mi stalnu poziciju u timu za razvoj proizvoda.
Plata je bila gotovo dvostruko veća od one sa kojom sam počeo.
Mislio sam da sam konačno pronašao svoje mjesto.
A onda me je jednog jutra direktor ponovo pozvao u kancelariju.
Na stolu je stajala stara fascikla sa mojim prezimenom.
„Moram nešto da vas pitam“, rekao je.
„Da li vam je poznato ovo ime?“
Pročitao sam ga i zaledio se.
Bilo je to ime čovjeka iz moje porodice kojeg nisam vidio više od dvadeset godina.
Direktor je otvorio fasciklu.
„On je prije mnogo godina radio upravo u ovoj kompaniji.“
A kada mi je pokazao njegovu fotografiju i dokument koji je ostavio iza sebe, shvatio sam da možda nisam sasvim slučajno završio baš na tom poslu…